Zašto zapravo gajim toliku želju i osjećaje prema motorima?

Otkako znam za samo postojanje i pojam motora, ta vozila su me oduvijek fascinirala. Gledati te unikatne mašine na dva kotača i s osobom skrivenom pod tim masovnim odijelom i kacigom, budila je u meni tu neku određenu dozu divljenja i zainteresiranosti.

Želja je iz godine u godinu samo rasla, htjela bih probati sjesti na njega, provozati se kao suvozač (pošto sve do ove godine uopće nisam bila spremna za bilo kakve vrste vožnje iz određenog straha, ili samo lijenosti da ostvarim nešto što jako želim?). Iako se trenutno borim s autima, ne sumnjam u to da ću vrlo skoro ostvariti konačno želju da počnem i sama voziti motor. No da se vratim na temu, konačno sam dobila priliku za vožnju na motorima, i osjećaj je puno više od onog što sam osjećala prije nego li su se neke želje krenule laganini ostvarivati. Čak i određeni strah prema intenzivnim brzinama sve više i više nestaje, mislim da svaku dozu opreza ili straha pobija osjećaj fasciniranosti, i to osobno iskustvo samog svladavanja i nadahnuća.

Osjećaš kako ti adrenalin teče u krvi samo gledajući, ili dok se voziš kao suvozač, a kamoli dok si ti sam taj koji zapravo vozi i postaje jedno s tom mašinom. Radilo se ovdje o utrkama, vožnji iz potrebe, želje, same ljubavi, hobija ili bilo čega drugoga, rizik je neupitan, i najmanja greška može te koštati života, kao i greška koja može pripadati nekome drugome, ali ispaštati ćeš ti.

Iako su auti sami po sebi interesantni, i postoje razlozi zašto i oni mogu biti toliko zanimljivi, i koliko se u njima možeš 'umjetnički' izraziti, oni će ipak i dalje biti samo jedna zatvorena kutija na četiri kotača. Iako su motori "opasniji", i donose puno više rizika za sobom, psihički kao i fizički doživljaji su sasvim nešto drugo, nešto što se riječima ne može opisati. I rizik za sobom nosi određene doze uzbuđenja i adrenalina, nervoze, ali i opuštanja kako vanjske tako i unutarnje. Ako govorimo o pitanju nesreća, nesreće se mogu dogoditi bilo kome, bilo kada, u bilo čemu i iz bilo kojeg razloga. Te stvari su nešto na što ne možeš previše utjecati, bar ne uvijek.

Nekad možeš izbjeći neke stvari, a i može doći trenutak koji će biti ključan. No opet, život je rizik, život je strah, moramo se moći s nekim stvarima suočiti koliko god sulude i lude nekome bile, ako je to ono što želimo, čemu težimo, što volimo, što nas ispunjava i što nas čini sretnima - 'Just go for it'.

Nema boljeg osjećaja nego kada znaš da ti moraš postati jedna cjelina, moraš postati jedno s tom 'materijalnom stvari' koja je zapravo toliko posebna. Kada osluškuješ te druge zvukove u pozadini, kada osjetiš te predivne mirise prirode (nekad doduše i bude neugodnih mirisa ha-ha), vjetar koji ti 'udara' lice dok digneš vizir, zrake sunca koje ti obasjavaju lice, znoj koji ti se slijeva niz čelo, drugi motoristi koji te pozdravljaju u prolazu. Ne razmišljaš o onom najgorem, nemaš vremena razmišljati o posljedicama jer si 'pre' zauzet življenjem života, iskušavanjem sreće i te slobode koju ti motor pruža dok voziš do zacrtane lokacije.

slika: skinuto s neta