Zašto ljudi treniraju samo fizički, ali ne i vlastiti um

Nekada se zapitam jesam li ja uistinu 'sama' u svom razmišljanju i percipiranju stvari na potpuno drugačiji način od velikog broja ljudi danas (iako znam da to nije istina), no gdje su svi ostali?

Ne znam koliko tko primjećuje, ali doslovno živimo u materijalnom svijetu u kojem je način života programirani, a mi smo roboti koji pratimo putokaze kako bi otprilike proživjeli ovaj život onako kako je "zapisano".

Rođenje, osposobljavanje za - i upoznavanje života, vrtić, stapanje novih poznanstava i prijateljstava, osnovna škola, srednja škola, fakultet, posao, životne potrebite stvari i obaveze (što potrebne kao svakodnevica, što za vlastiti užitak ili primoranost zbog određene okolnosti), tu i tamo kakvo putovanje, izlasci, poneki interes ili hobi, možda sport ili vježbanje, odnosi, društvene mreže itd. I sve to dok ne dođemo u fazu starosti kada smo sve manje i manje u mogućnosti raditi bilo što od svega navedenoga ili trenutak kada ostanemo prepušteni sudbini.

Od svega navedenoga veliki broj stvari se od nas zahtjeva ili očekuje ili podrazumijeva. I fora je, da.... dosta puta teško jer praktički moramo i preživljavati, ali ima trenutaka u kojima uživamo i zabavljamo se.

No mene zanima koliko zapravo mi živimo? Koliko s pouzdanošću možemo reći da svjesno, duhom i tijelom uistinu u nečemu uživamo, da to nije samo nekakva potreba za užitkom jer imam slobodno vrijeme nakon dolaska kući iz škole ili posla koje želimo iskoristiti za neko opuštanje?

Sve što mi u životu radimo su zapravo naše potrebe ili naše želje/ciljevi. Kada se te potrebe/obaveze ostvare, kao i naše želje i ciljevi.... mi tu stanemo jer smo ostvarili što smo morali ili imali na umu. Kada ostvarimo one osnovne životne potrebe, naši planovi namjera se postepeno smanjuju pa tako prestaje i naš razvoj. Prolaze dani, tjedni, mjeseci, godine ..... ali mi zapravo radimo jedno te iste stvari i neprestano se vrtimo u krug. Sve se ovo svodi na materijalno življenje i fizičke aktivnosti... ali koliko nas zapravo hrani svoj um i tjelesnu energiju iznutra, ne samo izvana?

Primjer - Odnosi: kakvi su zapravo i kakvi bi "trebali" biti

ljudi su toliko fokusirani na fizički izgled danas i osobne standarde/karakteristike onoga što njihov "idealni" partner (ili osoba na bilo kakvom međuljudskom području odnosa) treba sadržavati, da uopće ne razmišljaju o tome jesu li oni sami ti koji zadovoljavaju sve potrebe dobrog, zdravog i kvalitetnog odnosa? I pod time ne mislim samo na fizički izgled, visoku financijsku stabilnost, dobro materijalno dostignuće i snagu našeg neznanja, fizičko zdravlje, pouzdanost u praksi radi i bilo čega drugoga , poneke dobre manire i povremenu dobrotu s daškom humora, prolazni ugođaj i možda dva životna interesa s jednim životnim ciljem.

Ljudi se drže granica isključivo svojih vlastitih potreba, želja i mogućnosti, po kojima se u životu ravnaju i nastoje prilagoditi - drže do svoje životne comfort zone.

Ni približno ne mislim na bilo što od toga, već upravo suprotno.... mislim na onu dubinsku samospoznaju, mislim na energiju kojom zrači ta osoba u suštini, mislim na njenu čistu dušu koja prodire van poput zraka Sunca, tu strast prema sebi i životu kao takvom, ta svjesnost o sebi kao živom biću koje nije nimalo idealno, ali teži toj humanoj i moralnoj "idealnosti", taj stečeni mir spoznaje koji se nalazi duboko zakopan u svima nama, te emocije koje smo obgrlili i naučili razumjeti, jedinstvo svih bića i prirode koja nas okružuje, taj sklad i ravnoteža sa samim sobom, poznavanje zakona privlačnosti i poštivanje zakona prirode, duhovni svijet.... i sve ostale stvari koje pridonose našoj svrsi i tome da budemo bolji 'čovjek', da zapravo shvatimo dubinu življenja, drugih oko nas i samog svijeta, te svega onoga što se u njemu nalazi. Da izađemo iz našeg materijalnog svijeta i svega onoga što mislimo da znamo.

Svjesni smo toga da je materijanost neživa, ali isto tako svemu čemu u životu težimo, što volimo, štujemo, čime se vodimo, što živimo itd. ... je zapravo materijalno. Dakle živimo materijalnim i programiranim životom.

Nitko ne želi razumjeti svoje stanje uma niti odakle dolazi duhovnost, što ona je i što predstavlja, nitko ne želi kopati dublje ispod svoje površine, a još manje ispod površine nekog drugog da vidi onaj svijet u nekome koji nije vidljiv golim okom, onaj svijet koji se mora osjetiti u suštini na najdubljoj razini naše samosvijesti i svijesti, naše najveće spoznaje.

Autor: unknown (skinuto s interneta)