Nemamo pravo kontrolirati nečiji osmijeh, vrijednost i stavove

Jeste li se ikada suočili s osobama koje vole osuđivati, degradirati ili diskriminirati nekoga po bilo kakvoj osnovi, određivati i nadmetati kakav si ti i govoriti kakav je tvoj život?

Nikada prije nisam mogla razumjeti zašto ljudi imaju toliku potrebu prepuštati se tomu da ih vodi vlastiti ego i neshvaćanje, zašto u trenutku negativnih emocija ne bi zastali i jednostavno promislili o onome što kažu.

Naravno, katkada se i meni dogode takva spoticanja, ali ubrzo održim sama sebi lekciju o onome što je pravo, a što pogrešno. Katkada dozvolim da kroz mene progovori inat jer se nikako ne mogu oduprijeti tomu da netko, koliko god se ti trudio objasniti nešto ili biti otvoren bez ikakvog pitanja osude...i dalje uspiješ biti apsolutno ne shvaćen pa čak dolazi i do sukoba.

Konstantna potreba za autoritativnosti nad nekime drugim nas NE dovodi nigdje osim do neželjenih sukoba i neprijateljstva koja to ne bi niti trebala biti.

Znate li onu: "Nikoga ne možemo mijenjati, nego čak i u trenutku kada želimo mijenjati drugoga, možemo jedino mijenjati sebe?"

Isto tako u trenutku neželjenih emocija, razgovora, osjećaja i sukoba, možemo mijenjati sebe. Zapravo tada bismo sebe i trebali gledati na način da ne učinimo ili ne kažemo nešto što bi povrijedilo drugu osobu jer nama to nikakvo dobro neće donijeti. Čak i u trenutku kada se sve svrši loše, opet je to situacija u kojoj prvo sebe gledamo i učimo kako bismo se mogli razvijati dalje. Situaciju promijeniti ne možemo, ali možemo mijenjati sebe i sutrašnji dan.

Koji je naš najveći problem?

Problem započinje onda kada se odlučimo povesti za egom i ponosom, te dozvoliti sebi da zanemarimo sve što druga osoba kaže i osjeća te time krenemo neljudski osuđivati drugu osobu, govoriti kakva je ta osoba čak iako ne znamo ništa o toj osobi, pa čak i osuđujemo njihov život.

Mi nismo suci, mi smo samo ljudska bića koja nemamo prava osuđivati život nekog drugog, tu osobu ili njene postupke. Možemo odlučiti što ćemo ili nećemo prihvatiti, ostati ili otići, ali ne i osuđivati, te govoriti stvari s namjerom da nekome nanesemo bilo kakvu vrstu boli: psihičku, emocionalnu možda čak i fizičku.

Sukobi uvijek postoje gdje god se nalazi više od jedne osobe, pa čak i ako smo sami postoje sukobi s kojima se mi suočavamo unutar nas samih. Bez obzira na sve to, naše ponašanje određuje način na koji rješavamo stvari. Hoćemo li probleme i sukobe riješiti svjesno ili ćemo dozvoliti da sukobe rješavaju naše emocionalne reakcije i time učiniti više štete na nešto što možda i nije problem.

Svatko ima pravo na svoje stavove i vrijednosti, naše je da poštujemo što ta osoba iskazuje, što nam govori, kakvo je njezino ponašanje bez da sve prihvaćamo osobno, pa čak i onda kada postoji trenutno ne razumijevanje ono se rješava dok naučimo slušati i gledati, a ne reagirati jer nam se nešto nije svidjelo.

Na nama je kao ljudskih bića da slušamo i učimo od drugih,

da učimo i razvijamo te izgrađujemo sebe,

da svaku situaciju sagledamo iz više uglova tek onda donosimo zaključke i odluke,

da ne osuđujemo druge već ih prihvaćamo ili preusmjeravamo,

da mijenjamo sebe i svoje živote,

a ne da činimo zlo nekome drugome kako bi se osjećali bolje i zanemarili rad na sebi,

da širimo ljubav ne mržnju,

da u svim situacijama reagiramo smireno i s prihvaćanjem, a ne osuđivanjem i nanošenjem boli drugome,

da ne dozvolimo ponosu i egu kako bi prevladali situacijama,

da ne oduzimamo drugima osmijeh s lica ako ga ne želimo gledati,

da se maknemo od onoga što nam se ne sviđa,

da kažemo što želimo i mislimo bez povrjeđivanja drugih osoba,

da u svemu vidimo dobrotu pa čak i ako se čini nemoguće,

da pružimo ljubaznost i nježnost čak i onda kada bismo izbacili sve najgore iz sebe.

Mogla bih u nedogled.

Na nama je da samo budemo ljudi.

Unknown author (saved by phone)