Koja je svrha ljudske inteligencije ako ju tratimo na neprestane zaključke

Kažu da je glavni pokretač svega – vjera. Ali, zar nije vjera upravo glavni razlog zbog kojeg se mnoge loše stvari na svijetu i događaju? Jer ljudi vjeruju i daju si za pravo da se mogu ponašati na određene načine, te da isto tako mogu utjecati i činiti stvari na određene načine. To sve polazi od toga jer oni vjeruju da to tako mora biti. Najgori zločini i tragedije, dogodili su se u ime vjere.

Ako malo bolje uđemo u dubinu shvatit ćemo koliko smo zapravo iskrivili pojmove i značenja mnogih stvari danas. Koliko pogrešnih stvari smatramo ispravnima samo zato jer je to naša kreacija, jer to je postao naše vjerovanje da nešto tako mora biti ili da tako jest. Koliko toga su zapravo sve naše ideje koje smo mi stvorili u glavi, a ne ono što nešto zapravo jest.

Ako u nešto vjerujemo znači li to nužno da je to - vjera?

Vjera je kao mnoge druge stvari postala dio sustava. Ako vjerujemo u nešto, smatramo da je to – vjera. Vjerujemo u nešto jer nam je to nametnuto kao nekakav princip, jer nam je netko nešto rekao, vjerujemo jer smo to negdje pročitali ili vidjeli, vjerujemo jer smo to sami stvorili u glavi i dr. To sve smatramo vjerom, ali znači li to uistinu imati vjeru? Trenutak kada odlučimo da u nešto vjerujemo, da vjerujemo kako je nešto takvo kakvo jest, to je ujedno trenutak kada smo se mi odlučili povesti se za određenim zaključkom i ne postoji više mjesto u našim umovima za neke druge nove stvari – jer smo odlučili držati se te jedne. To je trenutak kada mi odlučimo ograničiti sebe i našu svrhu za učenjem novoga.

Ljudi su najinteligentnija bića na planeti, ali opet koristimo samo 10% svoga mozga. Podarena nam je inteligencija u svrhu konstantnog otkrivanja i učenja, te stvaranja nečeg novoga. Zašto onda koristimo tu inteligenciju kako bismo donosili puste zaključke o bilo čemu? U trenutku donošenja zaključka koji stvori naš um, ujedno je i trenutak kada mi ograničimo svoj um ovdje gdje trenutno jest, jer nema potrebe za nečim drugim. Tu vjerujemo da je ovo dovoljno i da nema potrebe za nečim novim. Kada u nama raste strah od spoznaje i učenja nečega novog, kada se u nama bude određene sumnje zbog mogućih problema i neuspjeha, počnemo donositi zaključke koje opravdamo nekakvim vjerovanjem.

Potreba za zauzimanjem položaja u životu

Ljudi smatraju da glede bilo čega moramo imati uvijek nekakvu ulogu i poziciju u životu,

zbog čega? Stvari dijelimo na pozitivne i negativne. Vjerovanje – nevjerovanje, uspjeh – neuspjeh ... ali što je sve to zapravo od samo puste kreacije neke određene ideje u našim glavama? Zašto bismo morali nešto konstantno dijeliti i stvarati razlike po kojima ćemo se u životu voditi, a onda se u najgorem slučaju po njima definirati i određivati ljudske vrijednosti. Zašto ne bismo bili neutralni i zašto bismo probali ne zauzimati bilo kakav položaj u životu? Zašto ne bismo bili to što jesmo, tu gdje jesmo. Da bismo živjeli i bili živi – za to nam NIJE potrebna nikakva pozicija u životu, kao ni zaključci, mišljenja, očekivanja i vjerovanja. Trebamo samo biti prisutni i prepušteni ovom trenutku – SADA.

Fiktivno samopouzdanje, krivo vjerovanje, donošenje zaključka, potreba za očekivanjem - propast su čovjeka

Ako se stalno imamo potrebu ograničavati po pitanju bilo čega u životu, to znači da nismo spremni i otvoreni za nove opcije. Život je tu da mu se prepustimo kako bi nas vodio, gdje ćemo učiti nešto novo i razvijati se. Život nije tu da razmišljamo što i kako, život je tu da ga gledamo i da uživamo u njemu. Ali kada razmišljamo o nečemu, kada donosimo zaključke i odluke, kada vjerujemo da je nešto upravo onako kako smo mi zamislili onda se osjećamo vrijedno – to je dio našeg unutarnjeg ega. Takvo samopouzdanje kreirano kroz krive principe, bez opravdanja i smisla je uzaludno, te propast nas kao ljudskog bića.

Svatko može biti samopouzdan i svakome bilo što može biti razlog za trenutačno samopouzdanje. Napravit ćeš glupost i osjećati se samopouzdano jer ćeš vjerovati da si učinio pravu stvar. Bolje je gledati otvorene duše i čiste vizije nego li pusto vjerovati i zaključivati, a onda se nadati da smo mi nešto napravili i da je to životni smisao.

Koji god zaključak donesemo u životu u vezi sebe, u vezi nekoga drugog, u vezi neke određene situacije – odustanite od te pomisli o zaključku istog trenutka. Vidjet ćete koliko je teško biti bez zaključaka, ali ćete i vidjeti ako pokušate biti bez zaključaka svaki put sve više i više – koliko je mogućnosti pred nama za stvaranje i učenje novoga.

Author: Simon Prades (pinterest)