Kako se nositi s nečijom smrću i kako je prihvatiti

Kada nam netko od bližnjih umre, treba proći jedno neodređeno vrijeme tugovanja i žaljenja, to je normalan proces s kojim se mi kao ljudska bića suočavamo. Nije bitno koliko to tugovanje traje bilo da se radilo o danima ili pak mjesecima i godinama, ono što je važno je NE potiskivati emocije i ne stvarati lažnu sliku o nečemu radilo se o situaciji, ishodu ili našim osjećajima. Važno je razumjeti da je smrt prirodan proces koji će se dogoditi svakome od nas u životu i jednostavno nikada ne možemo znati kada, ali naravno da nas nešto takvo uvijek pogodi jer na to nismo nikada spremni.

Što napraviti kada se dogodi nešto na što nismo bili spremni?

Dozvolite sebi da osjetite koju god emociju je potrebno bila to histerija, gnjev, bijes, gorčina, tuga, ljutnja, bol, patnja, cinizam i dr. Katkada osjećamo nešto što mislimo da nikada ne bismo jer jednostavno smrt u nama izaziva emocije koje ne bi bila naša svakodnevica. Katkada smo toliko ljuti što nas je netko napustio, a u drugom trenu iznimno tužni jer su pre rano otišli. Bez obzira na životni vijek, nečiji odlazak se uvijek pre rano dogodi. Kada prođe to neizvjesno vrijeme, moramo odlučiti kada bi bilo vrijeme da prestanemo tugovati, a to će se dogoditi onda kada sebi dozvolimo da krenemo dalje i opet iskusimo sreći i potpunost unutar sebe. Tu dolazi do idućeg koraka, a to je - prihvaćanje.

Zašto je važno da raspoznamo kada je vrijeme da prihvatimo događaj koji nas je potresao?

nastavak........

Prihvaćanje da se dogodilo to što se dogodilo i da je vrijeme da prošlost ostavimo iza sebe kako bismo mogli živjeti u sadašnjosti i prepustiti se budućnosti. Prihvaćanje da krenuti dalje NE znači nekoga zaboraviti, ne znači da prestajemo u punom smislu tugovati, ali nećemo dozvoliti da te emocije diktiraju kako ćemo provesti ostatak života. Dozvolit ćemo tim emocijama da i dalje budu prisutne, povremeno izbaciti sve iz sebe pod uslovom da opet dignemo glavu i stanemo na noge. Trebamo naučiti biti zahvalni čak i u trenutku kada naša bližnja osoba više nije sa nama, ta zahvalnost bazirana je na tome što smo imali mogućnost provesti jedan dobar period života koliko god kratak on bio ili nam se činio da jest, s tom nekom osobom koja nam je pružila mnoge divne trenutke koji su učinili naš život ljepšim. To je osjećaj kada i u lošim situacijama uvidite da postoji razlog za sreću. To je razlog da ste živi i još prisutni, te da do idućeg susreta iskoristite svaki trenutak na zahvalnosti i tome da budete bolji i činite svoje dane potpunima u mirnoći koju osjetite u dubini sebe.

Samo zato jer netko više nije prisutan tijelom, ne znači da nije prisutan duhom.

Osobe koje više nisu tu - žive u nama i našim mislima, te našem srcu. Ono s čime se mi suočavamo po pitanju nečije smrti nije njihova smrt već praznina koju osjećamo nakon što se izgubi njihova prisutnost u našim životima i zbog toga koliko je ta osoba bila važna. Moramo prihvatiti činjenicu da ne bi bilo života, ako ne bi postojala smrt. Ovisno o tome koliko uspomena smo stvorili s tom određenom osobom i što je ona nama značila, o tome ovisi i proces tugovanja. Pa čak i kada prođu godine, kada prestanemo toliko tugovati, razmišljati, osjećati bol kao na početku... i dalje u nama postoji određena vrsta tjeskobe jer naše tijelo i dalje čuva te uspomene.

Katkada smatramo da je najlakši način da prebolimo, zaboravimo ili krenemo dalje to da se okupiramo nečime drugime i to nije vezano samo za smrt nego bilo kakvu negativnu situaciju/okolnost. I to je vrlo pogrešan način iz razloga što potiskujemo i izbjegavamo suočavanje s određenim emocijama. Zbunjujemo svoje tijelo koje želi osjetiti to što osjeća, a mi mu to zabranjujemo. Zato je važno dati sebi vremena, koliko god je potrebno da se suočimo s bilo čime u životu koliko je potrebno. Osjetit ćemo kada postanemo spremni i dođe vrijeme za to da krenemo dalje, bez potrebe da i sami sebe dalje kažnjavamo.

Autor: Haein Jeong (life and death illustration)