Kada smo to prestali biti djeca?

Toliko bezbrižni, nepromišljeni i nevini... na prve zrake sunca pojurili bi van uz društvo koje bi se okupilo prije nego bi uopće dobili dopuštenje roditelja smijemo li ići van. Trčkarali bi po livadi i poljima, gazili po zemlji, penjali se na drveća, igrali se školice i skrivača, vozili bicikle, rolali se, "krali" susjedima voćke, kartali se, napucavali lopte, smijali se, skakali, plesali, trčali, pjevali, derali... kao da nema sutra.

Ni za što nas nije bilo briga, ništa nas ne bi doticalo ili brinulo... jedina briga bila je vrijeme koje bismo morali pogledati na sat kako ne bi zakasnili doma i slušali "prodike" naših roditelja i izmišljanje opravdanih razloga zbog kojih bi zakasnili.

Radovali smo se kojekavim sitnicama, a danas će te netko optužiti za nezrelo i djetinjasto ponašanje samo zato jer želiš iskazati osjećaje i emocije na svoj način, jer se u nekom trenutku poneseš na određeni način koji možda u tom trenu ispadne emocionalno nezreo, ili jednostavno želiš biti bezbrižan i slobodan, te pokazuješ sreću na taj poseban i određeni način koji nas vraća u prošlost kada smo bili djeca koja se nisu bojala što će drugi reći i koja su samo čekala kada će moći iskazati svu svoju radost i osjećaje.

Ljudi uopće ne shvaćaju razliku između emocionalne nezrelosti u odrasloj dobi koja obuhvaća iduće:

djetinjasto ponašanje koje je proizašlo iz teških životnih trauma

nesvjesnost vlastitih emocija,

nemogućnost izražavanja emocija,

živi u svom svijetu,

neprihvaćanje realnosti,

nemogućnost rješavanja bilo kakvih problema,

neprilagođenosti životnim okolnostima,

nema kompromisa,

odbija stvarnost,

teško rješavanje konflikta,

svi su drugi krivi itd.

Te našeg 'unutarnjeg' djeteta koje ostaje u nama i tijekom adolescencije i odrasle dobi.

Toliko puta bi nam netko rekao stvari poput: 'uozbilji se', 'ponašaj se odraslo', 'nemoj biti nezreo', 'ne budi dijete' bez da nas uopće pokušaju razumjeti i zašto se u određenom trenu ponašamo kako se ponašamo ili reagiramo.

Korištenje izraza olako na temelju općeg nerazumijevanja situacije i osobe može dovesti do nesporazuma i problema tamo gdje ih nema niti ih treba biti, te osuda.

Obzirom da je tema spoznaja o našem 'unutarnjem' djetetu, a ne emocionalnoj nestabilnosti kao takvoj, nastaviti ću u tom mjeru.

Koliko god se mi trudili ponašati se zrelo, odraslo, odgovorno i ozbiljno... jednostavno ne možemo potisnuti činjenicu da imamo ono "zarobljeno" dijete u nama koje svako toliko želi izaći van u svijet. Samo zato jer ti odlučiš to dijete pustiti na "slobodu" ne čini te nezrelom i nestabilnom osobom. Ljudi sazrijevaju kako godine prolaze, kroz kojekakve životne okolnosti i situacije, kroz upoznavanje i interakcijom s drugim ljudima, kroz dobre i loše trenutke, vlastita iskustva i iskustva drugih, kroz razvijanje i upoznavanje sebe samih.

Da, postoje okolnosti u kojima moramo 'stati na loptu' i postaviti se ozbiljnije i staloženije, ovisno o situaciji. Ali isto tako, nekada nema potrebe za ozbiljnošću, nekada jednostavno želiš napraviti ili reći nešto "glupo", makar u javnosti. Želiš se vratiti u dane kada si izletio bezbrižno na ulicu i derao se, želiš pojačati muziku do kraja volumena i pjevati iako nemaš pojma o pjevanju, želiš se odjenuti kao da se nikada nisi susreo s ogledalom, želiš biti doma i gledati najdraže crtiće i filmove iz djetinjstva. Jednostavno želiš se osjećati slobodno i pustiti to 'unutarnje' dijete da traži ili privlači pažnju na svoj način.

Svatko od nas trebao bi s vremena na vrijeme izdvojiti trenutak za nešto što smo radili u djetinjstvu i što nas je iznimno obradovalo. Nešto zbog čega bi nas netko pogledao i rekao: 'daj odrasti', 'djetinjast si', 'meni je neugodno pored tebe'.

Otiđite negdje, učinite nekakvu glupost kojoj ćete se smijati ostatak života i budite ponosni jer hranite svoje unutarnje dijete zbog kojeg ste danas to što/tko jeste, uvijek ćete imati vremena biti ozbiljni i zreli – to se neće izgubiti.

Autor: Debra McFarlane