Zašto toliko lako širimo mržnju, a toliko malo iskazujemo ljubav?

Netko bi doslovno mogao pomisliti kako pojam mržnje smatram vrlinom, no evo o čemu je zapravo riječ. I želim napomenuti, ovo je moj osobni stav i gledište na temu.

Dakle, u predhodnom blogu pisala sam o tome koliko je ljubav, kao emocija, važna.

Danas ću ići kontra te teme u nešto veći pesimizam.

Proučavajući ljude bilo na javnim mjestima ili putem društvenih mreža, jeste li primijetili koliko je lako velikom broju pojedinaca širiti pa čak i poticati mržnju, agresiju, nasilje, degradirati i diskriminirati druge osobe(?)

Katkad se i meni dogodi da jednostavno iz nekakve svakodnevne navike dođem i kažem: 'mrzim ovo ili ono', no realno što zapravo znači mrziti? I samoj mi bude neugodno što i za vrlo banalne stvari u nekim trenucima uporabim taj izraz 'mrziti'. No jesam li ja, i jesmo li svi mi zapravo svjesni koliko je snažan pojam te riječi, a koliko je snažna tek i sama ta emocija?

Mržnja ne samo da predstavlja prijezir i odbojnost, već povrijeđuje i šteti drugom ljudskom biću, te ostalim živim bićima.

Ako govorimo o materijalnim stvarima, ona se zapravo i ne mogu mrziti jer sve što je materijalno može se otkloniti, možeš osjetiti nesviđanje nečega, ili odbojnost prema određenoj stvari, ali kada se radi o živim "predmetima" tj. bićima, to je sasvim nešto drugo i ona predstavlja problem.

Mržnja proizlazi iz mnogočega kao npr. iz ljudske zavisti, pohlepe, povrijeđenosti, vrlo loših životnih iskustava i događaja, sebičnosti, iz psihičke i fizičke boli koja je nama nanešena od strane druge osobe, zadobivenih trauma kojih se nismo u stanju riješiti, ali i iz straha. (O pojmu 'straha' ću vrlo rado pisati jednom drugom prilikom jer je meni osobno jedna od interesantnijih i složenijih emocija).

“Dobri ljudi mrze grijeh iz ljubavi prema vrlini.”

(Latinska poslovica)

Da se vratim na temu onoga kako je ljudima danas toliko jednostavno širiti mržnju, kao i govor mržnje. Ako netko nema dovoljno opravdan razlog za mržnju, zašto se ljudi toliko olako razbacuju danas tim terminima i tom emocijom? Naravno da je sve i stvar odgoja, okruženja u kojem živimo, te svega onoga s čime se suočavamo putem društvenih mreža i onoga što nam nameću mediji i televizija.

Ljudi su vrlo povodljiva i primitivna bića, to je neupitno i bez sumnje činjenica, ali zašto se povoditi nečime lošim, umjesto nečime dobrim? Zašto ljudi uvijek biraju lošije od dobroga? Toliko je pitanja, a toliko malo odgovora.

No mislim da odgovor leži u jednoj najbitnijoj stvari, a to je da

su ljudi digli ruke od sebe samih. A to znači da pojedinci koji nisu nikada imali potrebu biti dublje osvješteni, proširiti svoj svjetonazor/perspektivu, upoznati bolje sebe, druga bića i život na ovoj planeti, doći do unutarnje i duhovne spoznaje o vrijednosti samoga života i života koji nam je svima podaren. Prvo treba vidjeti vrijednost u sebi samome, kako bi mogli spoznati vrijednost u nekome ili nečemu drugome, i tu dolazimo do emocije o kojoj sam predhodno pisala, a to je 'ljubav'.

Nikad nisam mogla prihvatiti da netko nekoga degradira i diskriminira iz bilo kojeg razloga. Svi smo mi različiti i drugačiji, unikati na svoj način, savršeni u svim svojim nesavršenostima, a zapravo smo i isti, svi imamo svoje želje, ciljeve, snove, nadu, svi smo mi od krvi i mesa, i imamo srce koje nam svojim otkucajima daruje život, da ga živimo, a ne da ga mrzimo. To trebamo spoznati u sebi, i onda ćemo spoznati u drugima. I shvatiti da ništa ne traje zauvijek, sve se mijenja, i ako ima života nakon smrti i to se također mijenja. Svaki trenutak je bitan, i svačiji život: zdravlje, osjećaji i emocije, samo postojanje nekog bića, je bitno.

Cijenite što imate danas, jer sutra to možda više nećete imati/vidjeti/doživjeti. Ne činite drugima nažao pogotovo ne slabijima od sebe, gradite sebe iznutra i izvana, svoje stavove i emocije, nemojte se bojati pokazati u boljem svjetlu jer jedino tako ljudsko biće može postati 'čovjek', i to bi bio smisao nečega značajnijeg.

Skinuto s neta