I psi su bića koja osjećaju strah, tugu, bol, ali znaju i voljeti.

O pisanju ovog bloga motivirao me slučaj u kojem je napadnut dječak (2) od strane dvoje njemačkih ovčara zbog 'najvjerojatnijeg' zanemarivanja djeteta od strane roditelja i zbog čega se digla opet buka gdje javnost okrivljuje isključivo najviše pse, a ne roditelje koji su zaduženi za nadzor djeteta i također pasa. Upravo u ovom blogu želim izjasniti svoj stav o psima i ljudima kao bićima odgovornima za naše ljubimce. Također, želim kontrirati onima koji konstantno krivicu traže u životinjama, ovom slučaju psima, umjesto da sagledaju okvirne činjenice i sliku kako određenih tako generalnih situacija.

O napadu pasa na djecu i odrasle

Često pročitamo u novinama ili članku na internetu kako se u obitelji dogodio napad psa na dijete. Zatim kreneš čitati komentare ispod objavljene vijesti, a komentari su pisani u stilu:

'To su na kraju krajeva samo psi, što drugo od njih očekivati?'

'Pas kojeg ne možete ostaviti samog s djetetom je ne izdresiran i disocijalan...'

'Psima se ne može vjerovati, oni se vode instinktima, nikad ne znaš što su u stanju napraviti i koga napasti.'

'Psa koji napadne treba u startu eutanazirati jer će ponovno nekoga napasti, a možda čak i ubiti.'

'Pse nikada ne bi trebalo puštati u blizinu djece.'

'Psima se ne može vjerovati.'

...... te mnoge druge tvrdnje,

ovo su samo neki od primjeraka svega onoga što su ljudi u stanju reći o bićima koja ovise o nama i našoj brizi prema njima.

Psi su bića koja zahtjevaju dobru dresuru, lijepo odnošenje i puno ljubavi

Obzirom na navedene primjerke u odlomku gore, želim objasniti zašto je svaka od tih tvrdnji zapravo kriva, i kakve su zapravo okvirne činjenice na ovakve stavove.

Ne treba nam znanstveno istraživanje koje bi nam dokazalo kako su životinje sposobne osjećati mnoge emocije kao što osjećamo mi ljudi, te ih isto tako i iskazati na svoje načine. Kao i životinje, ljudi se isto tako vode instinktima. Zapravo i nismo toliko različiti, 'zar ne?' Samo je bitno dobro ih razumijeti, kao što moramo razumijeti sami sebe kao ljudska bića.

U odnose na pse, ljudi se vode zdravim razumom. Razum nam omogućuje da dublje spoznamo sebe, naše postupke, ponašanja, odnošenje, razlučimo što je dobro - što loše. Pomoću razuma smo sposobni donositi odluke koje donosimo svakodnevno, uz emocije i osjećaje naravno. Zbog razuma smo isto tako sposobni također bolje razumijeti stvari i učiti o sebi, i drugima. On nam omogućuje bolji pristup prema drugim ljudima, životinjama, biljkama i općenito prirodi, kojekakvim životnim okolnostima i situacijama.

Životinje se vode instinktima, emocijama, iznimnom inteligencijom i sposobnosti učenja i razumijevanja određenih stvari, tako isto i psi. Psi nisu primitivna bića, upravo suprotno.

Kada uzmete psa za svog ljubimca, on zahtjeva vašu brigu i dresuru. Isto kako dijete kada se krene razvijati i dođe do stanja svijesti, zahtjeva dobar odgoj jer i dijete kod odrastanja postane odraz svojih roditelja i društva u kojem se nalazi. Tako i psi, postaju odraz svojih vlasnika.

Ne biste vjerovali koliko vlasnika pasa zanemaruje svoje ljubimce, koliko njih uopće ne radi na njima u smislu dresure, koliko njih ih ima kako bi ih se samo razmazilo i kako bi ih mogli pokazivati okolo bilo po društvenim mrežama, vani ili po izložbama.

Jako malo njih razumije zapravo svog psa, kao što sam navela - psima je potrebna briga, ljubav ali i razumijevanje njihovih osjećaja i potreba.

Životinje možda nemaju sposobnosti kakve imamo mi ljudi, no daleko su bolja bića nego što li ćemo mi ikada biti.

Znate onu: "Svi smo mi ljudi, ali malo tko je - ČOVJEK." Ova fraza nam jako puno toga govori. Mi imamo sposobnost promijeniti toliko toga, naš planet i sva bića na njemu ovise o nama i našim potsupcima, ali što zapravo mi radimo i poduzimamo po tome pitanju? Uništavamo ovaj planet i sve na njemu, istrebljujemo druga bića koja se oslanjaju na nas umjesto da očuvamo sve te vrste koje trebaju i traže našu pomoć. Učinili smo više štete nego koristi i to je činjenica, nekad ćemo morati otvoriti oči iako mislim da je pre kasno za to.

Ja kao pojedinac odabirem vjerovati životinjama više nego ljudima. Zašto?

Životinje napadaju zbog preživljavanja, zbog nagona i potrebom za hranom, zbog osjećaja ugroženosti i obrane svog teritorija. Napadaju onoliko koliko im je potrebno za preživjeti do idućeg dana. Napadaju kako bi se zaštitile od ljudi, sebe i svoje stanište, svoje 'male obitelji'.

Ljudi napadaju zbog materijalne koristi, zavisti, ljubomore, poremećaja osobnosti, nagona, mržnje, potrebe za višom vrijednosti, potrebom da se za njih čuje i zna, potrebom nadjačavanja nad drugim slabijim bićima, popularnosti, ljubomore, iskaljivanjem bijesa i frustracija, novaca, pohlepe, tržišta, hrane i mnogih drugih stvari.

Možete li primijetiti razliku u navedenim stvarima?

Ako pas napadne dijete, je li kriv pas ili roditelj?

Odrasla sam uz pse, kao malo dijete koje nije ni razvilo bilo kakvu svijest ili razum, već sam rado trčkarala svakoj životinji koju bih vidjela, pa tako i psima. Dva puta me pas ugrizao:

1. Vidjela sam psa - za kojeg sam znala da je zanemaren i vrlo star, kako leži na livadi i odmara bez ikakvog nadzora. Naravno, išla sam ga pomaziti, u drugom trenu nakon što sam primila šapu, ugrizao me za list noge.

2. Također se radilo o starom psu, pomalo neurotičnom. Ugrizao me za ruku jer sam ga htjela podići sa poda i nositi.

Je li krivica bila njihova ili moja? Naravno da je bila moja, no zašto?

Ne možeš nadobudno trčati svakome psu i misliti da ga možeš dirati prije nego li te pas uopće upozna, ne možeš ga nosati kako kakvu vreću jer želiš šriti ljubav, bez pomisli na to kako se tom psu možda to ne sviđa, možda je istraumatiziran, možda se nosi s bolovima ili mu se to ne sviđa. Pogotovo ako je pas star, bolestan, ne izdresiran ili općenito ima loše stanje i određenu dozu straha.

Zar mi ljudi nismo skloni naglim reakcijama, bilo verbalnim pa čak i fizičkim, iz određenih razloga? Mislim da itekako jesmo. No mi u odnosu na pse, možemo bolje razumijeti sebe, naše postupke i njih kao ranjivija bića. Zar to znači da nas treba 'eutanazirati'?

Koliko zla činimo na dnevnoj bazi? Postavlja li si itko ikada to pitanje?

Koliko smo mi skloni promjenama osjećaja, emocija, postupaka, ponašanja itd. Može li nam se vjerovati? Treba li nas puštati među životinje, među pse? Što smo mi sve u stanju učiniti, koga smo mi sve u stanju napasti ili čak oduzeti život, i zbog kakvih sve "razloga"?

Pse je potrebno dresirati i to od prvih par tjedana života: učiti ih kako da slušaju, kako da se ponašaju, kako da slušaju zapovijedi, učiti ih jednostavnim riječima koje će oni biti sposobni razumijeti, kako da budu socijalni sa drugim psima i ljudima, kako razlikovati dobro od lošega, kako reagirati u određenim situacijama, shvatiti njihove emocije i ponašanje, njihove reakcije i koje reakcije su dozvoljene, kako se naviknuti na okolinu.

Psi osjećaju tugu, bol, strah, ljubomoru, tu su da nas čuvaju, vole i štite. Na nama je da to razumijemo i preuzmemo potpunu odgovornost za njihove postupke. ( U suprotnom ljudi koji nisu to u stanju shvatiti, nisu sposobni imati pse).

Autor: Unknown (preuzeto s Pinteresta)